Epska tetralogija kao svakodnevica

Elegancija još uvijek dominira Wagnerovim festivalom u Bayreuthu koji je održan od 25. srpnja do 27. kolovoza. Publika koja do posljednjeg mjesta ispunja dvije tisuće mjesta u festivalskoj dvorani dolazi u svečanim večernjim odijelima i dugim haljinama pa makar se, po ovim vrućinama, sakoi tijekom cijele predstave što počinje u 16 sati i ima dvije jednosatne stanke nose u ruci.

Festivalsko kazalište na Zelenom brežuljku / Snimio D. Schopf

Ovogodišnji festival, koji je na programu imao Tristana i Izoldu, Tannhäusera, Parsifala, Prsten Nibelunga i Ukletog Holandeza, obilježili su nastupi čak triju dirigentica: Nathalie Stutzmann, Oksane Lyniv i Simone Young koja je oduševila izvedbama dvaju ciklusa Prstena Nibelunga. Prošle ga je godine premijerno postavio bečki redatelj mlađega naraštaja Valentin Schwarz. Njegovo je polazište – za koje izvor nalazi čak u Tolstojevoj maksimi iz Ane Karenjine kako su „sve sretne obitelji slične, dok su one nesretne nesretne svaka na svoj način“ – u prispodobi epske tetralogije svakodnevici današnjih ljudi. Mitske razmjere njezinih bogova, divova i patuljaka sveo je na razinu današnjih obitelji na prekretnici sukoba između nade i destrukcije u međugeneracijskim odnosima. U tu je svrhu uveo dodatne nijeme glumačke likove poput mladoga Hagena u Siegfriedu te Siegfriedove i Brünhildine kćeri (!) u Sumraku bogova, dok je Brünhildinu konju Graneu dao ljudsko obličje njezina zaštitara. Svojim je narativom ionako komplicirane izvorne rodbinske odnose između junaka Prstena dodatno zakomplicirao. Mitologiju je dekonstruirao pa su mitski mačevi simboliku izražavali kao invalidske štake, pojedine bogove vidjeli smo kao klošare, a svijet patuljaka Nibelunga bio je Mimeov freaky svijet dječjih lutaka.

Neuspjeli prvi ciklus

Kojekakve dramaturške dekonstrukcije svakodnevica su današnje operne reprodukcije koje, i uz najbolju volju publike da ih prihvati i usvoji, rijetko urode uspjehom. Često se nešto što autori smatraju intelektualnim izrodi u nešto banalno ili smiješno, pa toga nije pošteđeno ni Wagnerovo svetište na Zelenom brežuljku. Publika je propisno izviždala redatelja i scenografa poslije završetka prvog ciklusa. Valentin Schwarz, doduše, sa smiješkom je i stoički izdržao kanonadu povika bu, dok je sažalno bilo gledati neugodu scenografa Andree Cozzija.

Ova postava Prstena ponovno skreće pozornost na svojevrstan problem Svečanih igara što se pojavio još 1980-ih. Naime, nakon ekskluzivnosti prvog festivala 1876. s prvom cjelovitom izvedbom Prstena Nibelunga (tj. praizvedbom Siegfrieda i Sumraka bogova s već prije u Münchenu izvedenim Rajninim zlatom i Valkirom) i drugog festivala 1882. s praizvedbom Parsifala, a zatim izvedbama i drugih djela, te njihova izvođenja na način upornog čuvanja i održavanja tradicije do Drugoga svjetskog rata, s dolaskom Wagnerovih unuka Wielanda i Wolfganga od 1951. počinje revolucionarni preokret u interpretaciji Wagnerovih glazbenih drama. Ukratko, nakon realistički oslikanih bujnih šuma i teških povijesnih kostima, nastupa era prazne pozornice s različitim simboličkim značenjima. Bayreuth postaje istraživačka radionica koja služi kao uzor i orijentir drugim kazalištima, a vrhunac je bila postava Prstena Nibelunga Patricea Chéreaua sredinom 1970-ih. No, poslije toga Wolfgangu Wagneru više ne uspijeva zadržati primat Bayreutha i sve više se govori kako se mnogo zanimljivije produkcije mogu vidjeti drugdje.

Catherine Foster u Sumraku bogova / Snimio Enrico Nawarth

Prizor iz Sumraka bogova / Snimio Enrico Nawarth

Tako je i danas. Iste ili jednako dobre pjevače, dirigente i orkestre može se čuti i u drugim gradovima. No u Bayreuthu praznih mjesta nema. Festivalska atmosfera, s Wagnerovom kućom Wahnfried, njegovim muzejom, Siegfriedovom kućom, muzejom Franza Liszta, muzejom Jeana Paula, starom baroknom markgrofovskom Operom i obližnjim dvorcem Ermitage, jedinstvena je. Dobiti, tj. kupiti karte prava je sreća. Liste čekanja ponovno su popunjene za deset godina unaprijed, za vrlo skupe ulaznice od nekoliko stotina eura. Okolišni putevi vode kroz učlanjenje u klub prijatelja Wagnerove umjetnosti ili davanje donacija.

Claus Florian Vogt u ulozi Siegfrieda / Snimio Enrico Nawarth

Iako je Prsten Nibelunga tetralogija s likovima i jedinstvenim protokom radnje kroz četiri glazbene drame trajanja petnaestak sati, bilo je zanimljivo vidjeti samo njezin treći i četvrti dio, tj. Siegfrieda i Sumrak bogova na izvedbama 31. srpnja i 2. kolovoza. U njima glavni junak više nije Wotan već to postaje Siegfried, incestni sin brata i sestre Siegmunda i Sieglinde iz Valkire, u sagi o pohlepi za bogatstvom i moći, ispričanoj Wagnerovom glazbom i libretom.

Prvoklasna podjela uloga

Pjevačka podjela bila je prvorazredna. Uz ljepotu glasova karakterizira je vrhunska umjetnost Sprechgesanga, specifična recitativnog načina pjevanja u kojemu je važno razumijevanje svake riječi, što je bilo besprijekorno, posebice kod tajvanskog tenora Ya-Chunga Huanga u ulozi Mimea. U Festspielhausu nema titlova, a ne vide se ni najmanji mikrofoni za izravne prijenose Bavarskog radija. Čujnosti pjevača i dominaciji vokalnih dionica pridonosi specifičan akustički odnos. Pozornica je na povoljnijem položaju u odnosu na orkestar pa on ne može prekriti pjevače.

Premijerni Tristan i Izolda bili su Andreas Schager i Camilla Nylund, Parsifala je pjevao također Schager, Kundry Ekaterina Gubanova, Holandeza Michael Volle, Sentu Elisabeth Teige, a Tannhäusera i Siegfrieda Klaus Florian Vogt čija duga uspješna karijera doživljava vrhunac. Prošle je godne pjevao Siegmunda.

Cijela je podjela Prstena bila prvoklasna, od Siegfrida i Brünhilde Catherine Foster te Putnika/Wotana Tomasza Koniecznyja do već spomenutog Ya-Chunga Huanga (Mime), Olafura Sigurdarsona (Alberich), Tobiasa Kehrera (Fafner), Mike Karesa (Hagen), Michaela Kupfer-Radeckyja (Gunther) i Gabriele Scherer (Gutruna). Dojmljiva je bila Christa Mayer u ulozi Waltraute, više od Okke von der Damerau u ulozi Erde. Odlične su bile tri Norne i tri Rajnine kćeri na čelu s našom Evelin Novak u ulozi Woglinde. Ona je pjevala i prvu Klingsorovu čarobnicu u Parsifalu. Svakako su Klaus Florian Vogt i Catherine Foster najviše došli do izražaja u velikim prizorima svojih uloga, dramatskom glasovnom snagom, ali i njihovom ljepotom u svim položajima, pa i u najekstremnijim prodornim Brünhildinim visinama.

Potrebna je dobra volja da se izdrže prvi i polovica drugog čina Siegfrieda samo s muškim glasovima do dolaska sopranske Šumske ptice i njezina nevelika pjeva (odlična Alexandra Steiner). No živa i reljefna glazbena izvedba pružala je obilje užitka u muziciranju orkestra, u proplamsajima i razvoju lajtmotiva. Australska dirigentica Simone Young (baka joj je Hrvatica) s autoritetom je, u velikim lukovima, gradila velike glazbene prizore poput mrmora šume i Siegfriedova razmišljanja o roditeljima, njegova putovanja Rajnom, njegove žalobne koračnice ili završna Brünhildina pjeva te je, zajedno s pjevačima, zaslužila ovacije publike. Orkestar s više od stotinu glazbenika zaseban je junak festivala, a i zbor se ističe svojim doprinosom.

Wagner je završnim prizorom Prstena Nibelunga, propašću Walhalle i Brünhildinom žrtvom, okončao staru epohu kako bi počelo novo vrijeme, vrijeme ljudske, a ne božanske ljubavi. Novo bajrojtsko uprizorenje svodi bogove, divove i patuljke na ljudsku mjeru, iako je poredak među ljudima, simbolički, zapravo isti. Zato treba promisliti o bogovima, divovima i patuljcima među nama.